Šali li se on? Priča li viceve? Ili možda govori o prošlosti? Dotiče li se budućnosti? Je li ironičan? Sve su to pitanja koja prate ono što radim ovoga trenutka. I onoga što zovem ‘American Utopia’, napisao je David Byrne povodom izlaska svog studijskog albuma i dodao kako mnogi od nas nisu zadovoljni svijetom koji smo stvorili i načinom na koji živimo svoje živote. Je li to pitanje apsurdnih očekivanja koja nas tjeraju da se svakodnevno vrtimo u iznenadno identičnim krugovima i manje vidljivih zapreka koje se čine nepremostivima i manje radosnima?

American Utopia prvi je potpuno samostalni rad Davida Byrnea još od 2004. godine, u međuvremenu objavljujući zajedničke projekte s Brianom Enom, Normanom Cookom i St. Vincent. Ona je, istovremeno, dio širega multimedijskog projekta Reasons to Be Cheerful kojime David Byrne obilazi zemlje svijeta i pronosi svoja razmišljanja uz težnju da budemo optimističniji i sretniji negoli što ovoga trenutka jesmo. Album je snimljen na nekoliko lokacija u New Yorku i Londonu, a donosi ono što bi New Musical Express opisao melodičnim, začudnim i šašavim glazbenikom na jednome mjestu. Magazin Q dodat će kako ploča pokazuje da kreativna vatra njegova uma nije nimalo ugašena proteklih godina i kako je briljantan kao i uvijek.  Britanski Telegraph podvući će da se radi o glazbi koja predstavlja Byrneov forum u kojemu njegove čudnovate, zanosne i izazovne ideje postižu emotivno uvjerljiv izraz, te ističe kako je American Utopia još jedna blistava ponuda starog učitelja.

Kada slušate Davida Byrnea i njegovu novu ploču, bit ćete obasjani rečenicama strasti i tom optimističnom riječju kako je sve moguće mijenjati u vlastitu životu – od najmanjih do najvećih stvari. I to je vrijednost koja se pokazuje važnom s vremenom koje prolazi i mijenja postojeće. Ako u tjednu odlaska Stephena Hawkinga i prvome četvrtku u kojemu se – nakon šezdeset i šest godina – neće pojaviti tiskani broj britanskog NME-a, pronađete vrijeme za promišljanje o vlastitim krugovima, tada je to odlična prilika da pritom konzultirate album American Utopia i u satu koji ste ostavili samo za pronalaženje samoga sebe udahnete tračak obećavajućeg. It’s Not Dark Up Here, prisnažit će njujorški umjetnik.

Davida Byrnea i njegov optimizam odgledat ćemo na ovogodišnjem INmusic Festivalu. Prije toga pažljivo mjerimo snagu singla Perfect jer je jedanaesti tjedan boravka Eda Sheerana na prvome mjestu Airplay Radio Charta, službene top liste HR2 i Hrvatske diskografske udruge, sasvim raritetan podatak i zalog ljepoti svijeta u kojemu ljubavni klasik, kakvim ga već sada možemo prozvati, čini dominantnu pjesmu ukupne radijske rotacije.

Goran Komerički,
radijski producent

Audio sadržaji su ove godine potpuno zavladali hijerarhijom sadržaja ljudi svijeta, a slušanje glazbe u iznimnom je porastu. Istraživanje agencije Nielsen pokazalo je kako prosječan čovjek u Americi glazbu sluša trideset i dva sata tjedno što je porast od sedam sati u dvije godine. ‘Budućnost je u streamingu, njegovoj brzini i jednostavnosti’, govori Post Malone objašnjavajući kako je dostupnost glazbe omogućila Milenijcima otkriće nove glazbe jednostavnim pritiskom nekoliko opcija na njihovim mobilnim uređajima.

Na sceni najpopularnijih, pak, čini se kako je ovo, prije svega, bila godina Eda Sheerana i Taylor Swift. Album ‘Reputation’ omogućio je kantautorici da postane prvim izvođačem u povijesti koji je u tjednu izlaska postigao milijunske naklade sa četiri vlastita albuma. Ed Sheeran je, s druge strane, otvorio godinu nezapamćenim istovremenim uvrštenjem apsolutno svih pjesama s albuma ‘Divide’ na britanski Top 40, a završio ambicioznim duetima pjesme ‘Perfect’ s Beyonce i Andreom Bocellijem. Njegov ‘Shape of You’ najemitiraniji je singl godine u nizu zemalja svijeta, a završio je i na prvome mjestu Airplay Radio Charta, službene radijske liste stranih singlova u Hrvatskoj, koju donose Hrvatska diskografska udruga i HR2. Podatak Official Charts Company kako je ‘Divide’ u tjednu izlaska imao prodanu nakladu veću od kombinirane naklade slijedećih 500 albuma u Velikoj Britaniji govori sam za sebe.

Žanrovski gledano, urbana glazbena scena posve je preuzela primat. Nakon što je Chance the Rapper na 59. dodjeli nagrada Grammy u veljači dobio priznanje za najboljeg novog izvođača, moglo se samo naslutiti koliko će ovo biti značajna godina za hip hop zajednicu. Hip hop je posve zavladao listama popularnosti i čini se kako nikada nije bio snažniji. Trap glazba donijela je svoje heroje kao što su Migos i Lil Uzi Vert, a vrhovima najtraženijih u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Europi šetali su Post Malone, Cardi B, French Montana, DJ Khaled, Vince Staples i Drake.

Kada govorimo o albumima koji se najviše cijene ili pamte u godini koja je iza nas – tada se u tom moru kvalitetne i nikad raznolikije glazbe kritičari i analitičari svjetskih glazbenih medija poput Rolling Stonea, Pitchforka, Guardiana ili NPR-a zaustavljaju na slojevitim izdanjima koji su bogatstvo introspekcije, osobne ispovijedi ili društvenog angažmana stvorili iznimnom estetikom i eklektičnim pristupom mnoštvu glazbenih žanrova. Čini se kako današnje doba njeguje dijalog različitosti i spoja nekada nezamislivih susreta rocka, hip hopa, soula, elektronike, novoga vala, funka, plesne glazbe, bluesa, jazza i popa na jednome mjestu.

Na godišnjim listama najboljih albuma najčešće pronalazimo imena kao što su Kendrick Lamar, LCD Soundsystem, SZA, Lorde, Sampha, St. Vincent, Jay-Z, Vince Staples, Grizzly Bear, The War on Drugs, Bjork, The Horrors ili Lana Del Rey. Album ‘DAMN’, pokazuje gotovo besprijekorno majstorstvo hip hopa, istaknuo je magazin Q, koji donosi brige Kendricka Lamara oko tema kao što su život i smrt, ponos i krivnja, sudbina i sloboda.

A ta sloboda i ta sudbina ponajčešće su bile vezane uz eksploziju angažiranih pjesama i protestnih albuma. Njihov potencijal, broj i utjecaj porastao je toliko da su singlovi i albumi društveno osviještenih komentara ponovno – kao u pojedinim razdobljima glazbene povijesti – dospjeli na prva mjesta top-lista singlova i albuma.

Ipak – i tom sustavu načina na koji uživamo u glazbi i porastu uspješnosti streaming servisa, radio ima zamjetnu ulogu. ‘Slušanje radija je i dalje glavni način na koji ljudi otkrivaju novu glazbu’, stoji u izvještaju ‘360 Report Highlights’ američke agencije Nielsen koje je u drugoj polovici godine publicirano javnosti. Istraživanje se odnosi na navike ljudi u Sjedinjenim Državama, a pokazuje kako – premda se korištenje glazbenih streaming servisa povećava i unatoč tome što sve više ljudi na njima stvara personalizirane playliste omiljenih pjesama – 72 posto njihovih i korisnika drugih online glazbenih servisa sluša radijske sadržaje u nekom od načina.

Zaloga za optimizam je iznimno puno. I u svijetu radijske i u svijetu glazbene industrije. Jednako kao i u svijetu popularne glazbene umjetnosti. Uspjeh je posvuda oko nas, potrebno je samo prepoznati ga, strateški usmjeriti i posložiti u godini koja slijedi. Poslovno i umjetnički.

Kod Jessie Ware je u pitanju upravo to: izričaj tuge na način Sama Smitha, istaknut će Consequence of Sound, jednostavno je teško dostižan. Jer, za divlji izričaj tuge – i uvjerljivost koja s time ide – potrebno je nadmašiti decentnost. Ili usukanost – ako ćemo stvari izraziti neuvijeno. A kada Jessie izvodi ‘Your Domino’ ili ‘Slow Me Down’ tu kanda nešto fali. Nota uvjerenosti ili uživljenosti, kako vam drago. I zato su trenuci koji zazivaju soul izričaj ili gospel zbor i dalje posloženi na način elektroničke pop glazbe osamdesetih, iz doba druge generacije sintesajzera i grupa poput Modern Talking i Bad Boys Blue. Sofisticirane trenutke albuma ‘Glasshouse’ – s druge strane – pronaći ćete u iznimnom ugođaju sambe postljetne ‘Selfish Love’, uvodne ‘Midnight’ ili krajnje otvorenog pisma svojoj vezi i životnom partneru ispisanog u završnoj ‘Sam’.

Jessie Ware ističe kako je album pronesen životnim iskustvom i izazovima koji stoje na putu ljubavnu prepoznavanju i ostvarivanju uspješne veze. Baš onako kako je to ispisala novinarka Kathy Iandoli u uvodu svojega razgovora s junakinjom naše današnje priče: ‘Glasshouse’ nije projekt na kojemu su uvezane intimne melodije napisane s ugodne udaljenosti. Ovdje se opisuju problemi veze i emocionalni procesi vezani uz majčinstvo. Realitet, dakle. Ne romansa.

A gdje su sanje, te niti vodilje umjetničkoga žara? S druge strane glazbenog Atlantika.

‘Moj kompletan život nalazi se na ovome albumu’, reći će Anne Clark opisujući sadržaj ploče ‘Masseduction’ u razgovoru za britanski Guardian. Album je, prenosi Billboard, opisan kao ‘kulminacija višegodišnjeg pisanja, s pjesmama nastalima na temelju glasovnih zabilješki, tekstualnih poruka i isječaka melodija koje su do umjetnice dolazile za njezina putovanja širom svijeta’. A ta kulminacija je, kada je St. Vincent u pitanju, kombinacija stvarnosti i začudnosti kojima obiluju svakodnevni život i umjetnička impresija.

Kombinacija realiteta i začudnosti ne treba vas iznenaditi! Jer kod St. Vincent je uvijek tako: neočekivana u svakodnevici i posve razigrana u glazbenu izričaju. Iznenadni naleti tema i zaključaka s kojima se susrećete za razgovora s dobitnicom nagrade Grammy tjeraju vas na punu koncentraciju. Ali zato golicaju maštu i potiču inspiraciju. Otprilike na način sadržan na njezinim albumima. Jer nered osobne svakidašnjice valja prenijeti u studio ili na pozornicu. A potom u kombinaciji ambijenta i glamoura stvoriti rock kolekciju s elementima popa, electropopa, sanjivog popa, psihodelije, industrijskog techna i novoga vala. Zahtjevno? Svakako. Ali i poželjno za znatiželjno istraživanje komadića intime koje donosi sa sobom. Zašto? Jer je St. Vincent sve samo ne otvorena knjiga. Anne Clark svoju privatnost pažljivo čuva. Toliko da će David Byrne, nakon višemjesečne koncertne turneje, alternativnom tjedniku Village Voice stoički izjaviti kako o St. Vincent osobno znade isto toliko koliko i prije negoli su odlučili mjesece provesti zajedno na pozornicama. ‘Ona njeguje svoju misterioznost’, istaknuo je.

Albumom ‘Masseduction’ prolazi raznolikost tema – od moći i seksa preko droga, tuge i neostvarenih ili ugroženih ljubavnih veza pa do lamentacija o smrti. No, jedna u koju možete zaviriti sasvim sigurno je vezana uz raspad ljubavna zagrljaja koji je Anne vezao uz manekenku Caru Delivingne. I zato kada naiđu stihovi ‘kako te netko može imati, pa izgubiti i ne izgubiti razum’ – a nalaze se u refrenu singla ‘Loss Ageless’ – valja ih shvatiti iznimno duboko. Upravo onako kako ih je proživjela i sama umjetnica. S dodatkom inventivne ironije: ‘Kanila sam napisati ti ljubavnu pjesmu, ali se po putu razvodnila.’ Ta ironija, međutim, nije djelo osobe koja će napraviti Smithovski ili Adele-like album raskida. ‘Ne volim kada glazbenici govore kako su njihovi albumi ‘dnevnici’ ili ‘terapeutska djela’, objasnit će, ‘to uklanja razinu dubokog instinkta i mašte koja je potrebna kako bi se nešto nadišlo.’

St. Vincent je glazbenica koja svoj umjetnički identitet duguje mnoštvu utjecaja i motiva s kojima je dolazila u dodir tijekom svojega odrastanja u Oklahomi i Texasu i za svoga života u New Yorku. Rado će istaknuti kako u svemu tome veliku ulogu igraju stvaralaštvo Davida Bowieja ili Kate Bush, ali i Jimija Hendrixa odnosno Siouxsie & the Banshees. Pa onda grupa Talking Heads i Pink Floyd odnosno Patti Smith. Lirika koju nam dovodi putem glazbenih eksperimenata donosi višeznačnost i slojevitost misli – negdje na granici ‘sreće i ludila’, napisat će novinar magazina AV Club. I zato je njezin album budno iščekivan, a onda i zaodjenut općom aklamacijom. Glazbena publikacija DIY objavit će kako je Anne Clark zašla u područje rezervirano samo za najveće, a magazin musicOMH će ispisati kako je ‘u vremenu u kojemu smo izgubili kreativne genijalce poput Davida Bowieja i Princea, dobra vijest da je St. Vincent u sjajnoj formi’. Ploča ‘Masseduction’ je ‘pravo remek-djelo na kojemu ne biste promijenili ni jednu pjesmu ili bilo koji detalj’, ispisuje Drowned In Sound i dodaje superlative: ‘On je kompleksan, smiješan, seksu, mračan, poticajan, nadahnjujući i privlačan od početka pa do kraja.’

Može li drugačije i biti kada znamo da iza njega stoji djevojka koja imena daje i svojim frizurama? Nekadašnja vlasnica kose ‘Audrey Hepburne u gnjevnim problemima’ i identiteta ‘Nicka Cavea bez uvučenog friza’ danas svoju frizersku kreaciju naziva ‘Lara-Flynn-Boyle u devedesetima’. Jer, napisat će Under the Radar, ‘St. Vincent je jedinstveni talent, istovremeno inovativan i zabavan.’ A kada joj dodate koproducenta Jacka Antonoffa i goste kao što su Doveman, Kamasi Washington, Jenny Lewis ili Sounwave, tada nastaje trinaest pjesama koje u pobrojavanju internetskog agregata Metacritic s lakoćom skupi 91 od 100 postotnih bodova. I predstavi nam kompletnu sebe u labirintu začarana svijeta. Onoga kojega valja otkriti. Slušanjem i poniranjem u minute pjesama na albumu ‘Masseduction’, ploči koja je miljama daleko od razine projekata masovne glazbene proizvodnje.

Masovna radijska rotacija u Hrvatskoj možda priziva romansu ako je zaogrnete plaštom izazovnosti kao u slučaju Camile Cabello – čiji singl ‘Havana’ najviše skače među prvih četrdeset. Preciznije je, međutim, reći da betonira promjene, onakve kakve u aktualnoj stvari spominje Taylor Swift. Pjesma ‘Look What You Made Me Do’ četvrti tjedan u nizu predvodi Airplay Radio Chart, listu najemitiranijih stranih singlova u domaćem radijskom eteru koju donese HR2 i Hrvatska diskografska udruga.