Dua Lipa – djevojka koja je u kratkom vremenu postala omiljenim mjestom glazbenih medija i umjetnica koju se nadamo skoro vidjeti u Hrvatskoj – svojim singlom ‘IDGAF’ uputila nas je kako je unutarnja borba nas samih važna i da je taj put rada na sebi zahtjevan i daleko od jednostavnog. Snažnija Dua uvjerit će svoj slabiji alter ego kako je pitanje samopoštovanja važan dio osobnog vrijednosnog sustava. I da je reći ‘ne’ jednako važno koliko i odgovoriti ‘da’ pri susretu s ljudima koji čine važan dio našeg emotivnog danas. Ili pri razgovoru s onima koji su taj danas pretvorili u jučer uobičajenim metodama međuljudskih odnosa: zanemarivanjem i shvaćanjem zdravo za gotovo.

Uronite li u glazbu današnjice tek centimetar više od sluhističke površnosti, prepoznat ćete cijelo bogatstvo poruka, emotivnih doživljaja, izjava i svjedočanstava o svemu onome što vas okružuje: od svakodnevnih sitnica do globalnih pitanja. I u tome jest terapeutska ljepota koju nam popularna glazba donosi sa sobom. U svim žanrovima i stilovima koje možete zamisliti: od ranjivosti Shawna Mendesa i iskrene sreće Eda Sheerana do protestnog angažmana grupe N.E.R.D. i društvene kronike sastava Editors tek je malen korak. Vrijedi ga napraviti i osjetiti ono što nam umjetnici nude.

The Weeknd, recimo. Kada je glazbeni portal hotnewhiphop.com objavio listu očekivanja od novoga projekta kanadskog kantautora, nagađalo se kako bi se ovim izdanjem kanadski umjetnik mogao vratiti svojim korijenima s nastupnog mixtapea ‘House of Baloons’. Ti korijeni znače mračnijega, introspektivnog i Weeknda laganijega tempa. Naziv izdanja savršen je opis za pjesme koje govore o završenoj ljubavnoj vezi i razlozima privatnog promašaja. Završna ‘Privilege’ zaokružuje melankoličnu priču o gubljenju vremena i vlastitoj tuzi. S jasnom autosugestijom kako su dani bluesa iza njega. Stihovi govore o tome kako će se The Weeknd konačno vratiti samome sebi i onome što je bio prije susreta s bivšom.

Konceptualno izdanje ‘My Dear Melancholy’ donosi, dakle, jednu od sugestija koje nam stižu u pjesmama sa svjetskih pozornica. I podsjeća na poruku koju je, na svoj sedamdeseti rođendan, Charlie Chaplin uputio svijetu i samome sebi: „Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao ‘zdravi egoizam’, a danas znam da je to ljubav prema samome sebi.“

Da. Od EP-a The Weeknda do pjesme koju ispisuje Dua Lipa tek je koračić. Dovoljan da nas uputi u mudrosti koje smo smetnuli s uma u dobu društvenih mreža i vremenu jurnjave za notifikacijama na pametnim telefonima.

Goran Komerički,
radijski producent

A takav svijet traži i odgovarajuću savjest. Umjetničku i društvenu. Ona nam je stigla u obliku albuma ‘No_One Ever Really Dies’, ploče koja već naslovom – radi se o punom imenu koje se krije iza skraćenice benda N.E.R.D. – naznačuje koliko je važna i drugačija. Za samu grupu  i za sve ljude kojima promjena taba na pregledniku označava bijeg u vlastitu sigurnost. Jer, album donosi iznimno inventivnu kroniku američkog društva u godinama ispunjenima turbulencijama, nasiljem, traumama, frustracijama i najavama gradnje zida protiv imigranata. „Zaboravljamo da ova zemlja zapravo pripada indijanskim nacijama“, objašnjava Pharrell opisujući temu pjesme ‘1000’, „svi ostali smo u njoj imigranti. Kakav onda smisao ima mahanje zastavom Konfederacije?“

Album ‘No_One Ever Really Dies’ briljantna je protestna ploča na kojoj Pharrell Williams, Chad Hugo i Shay Haley odlaze niz stepenica dalje od svojega funk rock izričaja kako bi, ističe Guardian, „konačno pronašli svoj pravi groove“. Skepticizam i bijes ovdje su garnirani slojevima punka, novoga vala, funka, soula i hip hopa. A sve kao rezultat proučavanja zvukova i utjecaja kakve nude – nabraja New York Times – Gang of Four, Suicide, Devo ili Talking Heads. No, cijela priča iznimno je pitka, sladokusna i sočna. Pa, kako je to moguće kada govorimo o svijetu nepravdi i ravnodušja? „Kada bih snimio ploču da zvuči tužno, koliko puta biste je slušali“, upitao se Pharrell Williams, „A koliko puta ako tu istu priču stavim pod glazbu koja se doima sretnom?“

A Mr. Happy – čovjek koji je energijom optimizma povezivao cijeli svijet potičući ga da snima vlastite verzije sreće u gradovima sa svih kontinenata – danas je daleko od sreće kojom je zračio stvarajući pjesme poput ‘Blurred Lines’, ‘Get Lucky’ i , da, ‘Happy’. Jer, svijet se promijenio. „Ludo je i upravo sada se događa ono što otkrivamo u našem društvu“, govori njujorškoj perjanici respektabilnog novinarstva uz pjesmu ‘ESP’, „a to je da je istina važna samo kada zvuči cool. A kad ne zvuči cool, ljudi jednostavno odlučuju da u nju ne vjeruju. I tako koriste svoj um.“

Pa, može li jedna od plejade protestnih ploča u doba Donalda Trumpa promijeniti ponešto? Može li estetika filantropije zaogrnuta toliko snažnom empatijom pomaknuti misli ljudi? Može li ih uvjeriti da pokušaju osjetiti kako je to živjeti tinejdžerstvo u statusu izbjeglice na način opisan u pjesmi ‘Kite’? Je li moguće osvijestiti dvostruki život koji su prisiljeni voditi pripadnici LGBT zajednice ili mladi ljudi u okrilju konzervativnih obitelji putem pjesme ‘Secret Life of Tigers’? Mogu li autoriteti kao što su Kendrick Lamar, Frank Ocean, Mary J. Blige, Rihanna, Future, Andre 3000, Gucci Mane, Wale, A$AP Rocky, M.I.A. i Ed Sheeran – svi zastupljeni na ovoj ploči – utjecati na promjenu društvenih vrijednosti u vladavini buke? Pjesma ‘Lightning Fire Magic Prayer’ donosi „smiono mišljenje da bismo možda mogli postići mir ako bi odjednom svako ljudsko biće na planetu stavilo ruke u zrak da vidimo što smo zeznuli. Zamislite kakva bi to bila energija“, zaneseno će danas Pharrell, „Nitko tada ne bi bio ubijen. Nitko se ne bi svađao. Zamislite što bi bio život kada bi svi jednom i odjednom to učinili“.

Dakle? Kontekst je važan, govori Pharrell odgovarajući na pitanje zašto je on i zašto je baš sada – u trenucima kada se, obojivši kosu u zeleno, pogledao u ogledalo – odlučio napraviti angažirani projekt grupe N.E.R.D. uobličen nazivom ‘No_One Ever Really Dies’. „Ako ne sada, kada“, upitao je i dometnuo: „ako ne ja, tko?“

A upravo sada i upravo Ed Sheeran svojom posve ljubavnom pjesmom senzibilizira hrvatski radijski eter za romantiku koja život znači. Njegova ‘Perfect’ predvodi Airplay Radio Chart – listu koju donose HR2 i Hrvatska diskografska udruga – šesti tjedan u nizu.